Sveučilište
u Splitu - Pravni fakultet
POSLIJEDIPLOMSKI
STUDIJ “PRAVO MORA”
Naziv
kolegija:
Međunarodno
pravo mora
Seminarski
rad:
gospodarski pojas
s posebnim osvrtom na
gospodarski pojas republike hrvatske
Split,
1998.
|
Mentor: docent dr. sc. Vesna Barić - Punda |
Student: Goran Vojković, dipl.iur. |
Sadržaj:
1. Uvodno razmatranje
1.1. Važnost priobalnog područja za obalne države
1.2. Povijesno-politički razlozi nastanka gospodarskog
pojasa
1.3. Terminološki oblici pojma gospodarski pojas
2. Nastanak i razvoj instituta gospodarskog pojasa
2.1. Jednostrani zahtjevi država
2.1.1. Razdoblje do 1952.
2.1.2. Deklaracija iz Santiaga 1952.
2.1.3. Ženevske konferencije 1958. i 1960.
2.1.4. Proširenje “Kluba 200 milja” 1966-1970.
2.1.5. Deklaracije iz Montevidea, Lime i Santo Dominga
2.1.5.1. Deklaracija iz Montevidea
2.1.5.2. Deklaracija iz Lime
2.1.5.3. Deklaracija iz Santa Dominga
2.1.6. Potpora Četvrte konferencije nesvrstanih
2.2. Ribolovne zone i zone preferencijalnih ribolovnih prava
2.2.1. Bakalarski rat
2.3. Prve ideje o institutu gospodarskog pojasa
2.4. Institut gospodarskog pojasa na Trećoj konferenciji UN
o pravu mora
2.5. Pozitivnopravna regulacija gospodarskog pojasa
3. Gospodarski pojas prema Konvenciji UN o pravu mora
3.1. Uvod
3.2. Dio V. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora –
isključiva gospodarska zona
3.2.1. Osnovna prava obalne države u gospodarskom pojasu
3.2.2. Vanjska granica gospodarskog pojasa
3.2.3. Gospodarenje živim morskim bogatstvima
3.2.3.1. Pravo isključivog ribolova obalne države
3.2.3.2. Podjeljivanje stranim ribarima prava ulova viška
lovine
3.2.3.3. Prava neobalnih i država u nepovoljnom zemljopisnom
položaju
3.2.3.4. Gospodarenje posebnim vrstama živih bića
3.2.4. Umjetni otoci, uređaji i naprave
3.2.5. Prava i dužnosti drugih država
4. Gospodarski pojas Republike Hrvatske
4.1. Uvod
4.2. Pravna osnova proglašenja gospodarskog pojasa
4.3. Razgraničenje s drugim državama
4.3.1. Razgraničenje s Republikom Italijom
4.3.2. Razgraničenje sa SR Jugoslavijom (Srbijom i Crnom
Gorom)
4.4. Politički i drugi uvjeti za proglašavanje gospodarskog
pojasa Republike Hrvatske
5. Sažetak
6. Bibliografija
Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora pod pojmom “gospodarski pojas“ navodi: Gospodarski pojas jest široki morski pojas izvan teritorijalnog mora, ali uz njegovu vanjsku granicu, podvrgnut posebnom pravnom statusu i režimu.[1] U pitanju je jedna o najvećih novina u suvremenom međunarodnom pravu mora nakon II. svjetskog rata, jer je njime obalna država stekla pravo na proširenje svojih suverenih prava gospodarske naravi na velika područja izvan granice teritorijalnog mora – sve do udaljenosti od 200 milja od obale prema pučini.
Gotovo da je bespotrebno objašnjavati kolika je važnost mora za svaku priobalnu državu. Ribolov, rudno iskorištavanje, plovidba, turizam… Neke države praktično cjelokupnu svoju gospodarsku aktivnost vezuju uz more i morska bogatstva. More je kroz povijest condicio sine qua non razvoja mnogih civilizacija, i za pristup moru vodili su se mnogi ratovi. U krajnjoj liniji – iz mora je potekao i život na Zemlji.
Morska bogatstva se daleko najvećim dijelom nalaze u morskom pojasu udaljenosti do 200 nautičkih milja od obale, gdje se procijenjeno nalazi 8090% živih morskih bića, i gdje se logično odvija daleko najveći dio ribolova – oko 96-99% ribe u svijetu[2] se ulovi unutar navedenog područja.
Klasična teorija poznaje četiri slobode otvorenog mora: slobodu plovidbe, slobodu polaganja podmorskih kabela, slobodu prelijetanja, slobodu ribolova. Kao što se još poznati rimski pravnik Plautus izrazio: Mare quidem commune certo est omnibus.[3]
Do postanka instituta gospodarskog pojasa pravila su bila jasna: brodovi obalne države imali su isključivo pravo ribolova unutar granica teritorijalnog mora (tada obično svega 3-6 nautičkih milja), dok je van teritorijalnog mora ribolov bio slobodan za sve države pod jednakim uvjetima. Ovako lijepo i demokratski izražena definicija u praksi se pretvorila u svoju suprotnost: moderne ribarske flote mogle su si priuštiti samo bogate države. Tik pred obalama mnogih država natjecale su se suvremene motorne ribarice i ploveće tvornice ribljih prerađevina s ribarima obalne države koji su izlazili na more u drvenim brodicama na vesla. Povećanje svjetskog stanovništva i razvoj tehnologije prouzročio je veliko izlovljavanje, i fikcija kako su morska bogatstva neiscrpna istopila se u kilometrima mreža modernih ribarica. Pomorske sile su – nakon što su izlovili riblja bogatstva pred svojim obalama – počele slati vlastite brodove tisućama milja daleko, u područja bogata ribom koji put i na drugim oceanima. Po klasičnim teorijama, obalna država ih nije smjela ometati; pravno zbog sloboda otvorenog mora, a i stvarno zbog topovskih cijevi ratnih brodova koji su po potrebi pratili ribarice i “potvrđivali” slobodu ribolova.
Nakon II. svjetskog rata, kolonijalni sustav se raspao i rodile su se mnoge mlade države. Stvaranje Ujedinjenih naroda, zabrana rata kao tipa odnosa među državama i jačanje tih novih mladih država, omogućili su stvaranje novog instituta međunarodnog prava mora – gospodarskog pojasa.
Kao jedan relativno mladi institut međunarodnog prava, gospodarski pojas još nema niti potpuno jasan termin pod kojim se pojavljuje u pravnim i znanstvenim dokumentima: osim pojma “gospodarski pojas” pojavljuje se i pojam “isključiva ekonomska zona”. Uobičajeni izrazi su tako: eng. exclusive economic zone, franc. zone économique exclusive, španj. zona económica exclusiva. U našem jeziku “gospodarski pojas” se još zove i “gospodarska zona”, “isključiva privredna zona” i “isključiva ekonomska zona”. Jedan od autora prijevoda Konvencije na hrvatski jezik, akademik Davorin Rudolf o tome piše: U prijevodu konvencije UN o pravu mora (izd. Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Splitu, Split, 1984.) uporabljen je termin gospodarska zona. Bolje je i za latinsku riječ zona uporabiti našu pojas, pogotovo jer se naziv zona udomaćio za dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije. Teškoće u odabiru pogodnog termina ilustriraju i dosad uporabljeni termini za gospodarski pojas u engleskome jeziku: patrimonial sea, economic zone, exclusive economic zone, epicontinental sea, marginal sea, zones of special jurisdiction, fishery zone, zones for the purpose of fishing or conservation etc.[4]
Institut gospodarskog pojasa ubrzano se razvijao u razdoblju od 1945, kada je po prvi puta proglašen pojas blizak pojmu gospodarskog pojasa – ribolovna zona SAD, pa do 1982. – godine usvajanja Konvencije UN o pravu mora.
Institut gospodarskog pojasa gradio se paralelno s razvojem instituta epikontinentskog pojasa, no epikontinentski pojas je – ponajviše zahvaljujući činjenici da ne dira slobodu plovidbe i da su velike sile bile zainteresirane za njegovo uspostavljanje[5] – unio puno manje buke i nejasnoća u pravnu regulaciju u odnosu na gospodarski pojas.
Nakon 1982. godine, dakle nakon usvajanja Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, institut gospodarskog pojasa nastavlja svoj razvoj manje revolucionarno, i pred znanost se postavljaju ne više pitanja mogućnosti postojanja ovog pojasa, već pitanja njegove pravne regulacije, širine suverenih prava unutar pojasa i mnogih drugih osjetljivih problema koji se mogu javiti u širokom bogatstvu suodnosa među državama i njihovim brodovima koji postoje na moru.
Prva činjenica koja se spozna prilikom makar i površnog proučavanja instituta gospodarskog pojasa jest da je njegovo uspostavljanje u biti predstavljalo borbu između siromašnih – koji su željeli zaštititi bogatstva pred svojim obalama, i bogatih – koji su moćnim flotama željeli iskorištavati bogatstva svih oceana. Zato kao kuriozitet zvuči činjenica kako su prvi korak u uspostavljanju gospodarskog pojasa i sličnih instituta kao punovrijednih pravila međunarodnog prava načinile Sjedinjene Američke Države, konkretno predsjednik Truman koji je 28. rujna 1945. proklamacijom proširio jurisdikciju SAD na prirodna bogatstva kontinentske ravnine (šelfa) ispod otvorenog mora i proglasio zaštitne ribolovne zone izvan granica teritorijalnog mora. Proklamacijom je istaknuto kako se tim aktom ne narušava sloboda plovidbe.
Mjesec dana kasnije sličan je akt donio Meksiko, a potom su zaredali i jednostrani akti niza drugih država na američkom kontinentu. Tako je 1946. argentinski predsjednik Peron objavio kako su “argentinsko epikontinentsko more i kontinentska ravnina pod nacionalnom suverenošću Argentine”.[6] S druge strane, države s zapadne obale Južne Amerike, Čile i Peru, pred čijim obalama nema kontinentske ravnine, proglasile su proširenje suverenosti nad morem i podmorjem do granice od 200 milja od obale.
Različite deklaracije koje su u razdoblju od nekoliko godina nakon II. svjetskog rata donosile države pretežno Južne Amerike dovele su do mnogih pravnih pitanja i nejasnoća. Kao prvo, teško je bilo razaznati da li se radi o:
· proširenju teritorijalnog mora na punih 200 milja
· proglašavanju suverenosti nad epikontinentskim pojasom – dakle morskim dnom i podzemljem kontinentske ravnine
· proglašavanjem gospodarske odnosno ribolove zone
Osim ovih nejasnoća, pojavile su se i leksičke – pojmovi suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije nemaju jednako značenje u svim zemljama i na svim jezicima. Takve nejasnoće bile su problem u razvoju instituta, a kada tome nadodamo i činjenicu kako su države u pravilu svoj suverenitet spremne braniti i silom, svaka nejasnoća u tom pogledu zna biti veoma opasna.
Na tripartitnoj konferenciji Čilea, Ekvadora i Perua (po početnim slovima nazvane CEPdržave)[7] održanoj u Santiagu, Čile, 11-18. kolovoza 1952. donesena je Deklaracija kojom su navedene države proklamirale “suverenost i jurisdikciju” nad morem u širini od 200 milja od obale. Međutim, u Deklaraciji se navodi i kako proklamirana suverenost uključuje jedino “suverenost i jurisdikciju nad morskim dnom i podzemljem”.
Ovakav tekst Deklaracije nije donio mnogo razjašnjenja o stvarnim ciljevima Deklaracije i dosezima suverenosti koja se traži za ogromno područje od 200 nautičkih milja od obale. No, CEPdržave počele su s kontrolom ogromnog područja Južnog Pacifika, te progonom i uzapćenjem brodova koji su ribarili bez dozvole.
Prvih godina bilo je svega nekoliko takvih slučajeva, no 13. studenoga 1954. dogodio se poznati slučaj Onassisovih ribarskih brodova. Peruanski ratni brodovi i zrakoplovi otkrili su toga dana flotilu Onassisovih kitolovaca na 110 milja od obale Perua. Brodovi su plovili pod panamskom zastavom. Dva su broda uzapćena na 160 milja od obale, dva na udaljenosti od 300 milja, a brod tvornica Olympic Challenger na udaljenosti od 364 milje od peruanske obale. Nakon provedenog postupka, nadležni sud u Paiti izrekao je novčanu kaznu zapovjednicima brodova kao predstavnicima vlasnika. Brodovi su pušteni nakon plaćanja kazne.
Mnoge države ulažu prosvjede radi Deklaracije iz Santiaga, a Sjedinjene Američke Države, koje u skladu s političkim doktrinama tog doba smatraju Latinsku Ameriku svojom interesnom zonom, započinju direktne pregovore s CEP-državama, no bez konkretnog uspjeha.
Na Ženevskoj konferenciji UN o pravu mora 1958. nisu se
uspjela donijeti nova rješenja. Premda su
uloženi napori da se gledišta slože, države zapadne obale južnoameričkog
kontinenta zahtijevale su i dalje jurisdikciju nad zonom mora i podmorja širokom
200 milja, u kojoj bi prije svega štitile i nadzirale ribolov, a države istočne
obale suverena prava radi iskorištavanja mineralnih bogatstava kontinentske
ravnine.[8]
Kako se države sudionice konferencije nisu uspjele dogovoriti o maksimalnoj širini teritorijalnog mora, ta nedorečenost praktično je išla na ruku južnoameričkim državama i njihovim zahtjevima. Slično je bilo i na Drugoj ženevskoj konferenciji UN o pravu mora 1960. godine.
U studenome 1966. Ekvador je proklamirao širinu svog teritorijalnog mora od 200 milja, a nedugo kasnije, 29. prosinca 1966, Argentina je donijela zakon kojim je proklamirala svoju suverenost do udaljenosti od 200 milja od obale.
Na različite načine svoju suverenost do granice od 200 milja tih godina su proklamirali Urugvaj i Brazil.
U svibnju 1970. Države članice kluba 200 milja sastale su se u Montevideu, Urugvaj i u posebnoj Deklaraciji iz Montevidea zajednički izrazile svoja gledišta. Prema toj deklaraciji, obalne države imaju slijedeća prava (navedeni su samo najvažniji dijelovi deklaracije):
1.
Pravo obavljanja nadzora nad prirodnim bogatstvima
mora i morskog dna te morskog podzemlja uz svoje obale;
2.
Pravo određivanja granica suverenosti na moru i
jurisdikcije;
3.
Pravo istraživanja, očuvanja i iskorištavanja živih
bogatstava mora uz svoja kopnena područja te nadzor nad ribolovom i lovom na
moru; (…)[9]
Deklaraciju su potpisali: Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Salvador, Panama, Peru, Nikaragva i Urugvaj. Deklaracija je veoma neprecizna: ne spominje se granica 200 milja, a bilo je i nekih drugih manjkavosti, te je šest mjeseci kasnije u Limi donijeta nova deklaracija.
Kod ove deklaracije je zanimljiva točka 2. načela koja govori kako granica državne vlasti na moru ovisi o razumnom kriteriju. Navedena točka proklamira:
2.
Pravo obalne države da utvrdi granice svoje
suverenosti na moru ili jurisdikcije, sukladno razumnom kriteriju, uzimajući u
obzir geografske, geološke i biološke karakteristike i potrebu racionalnoga
korištenja bogatstva.
Zemlje karipskog mora imale su nešto drugačija stajališta od onih koja su prevladala na konferenciji u Limi. Neke su odbile potpisati taj dokument, a Meksiko i Dominikanska Republika su izjavili da razuman kriterij znači 12, a ne 200 milja[10].
7. lipnja 1972. U Santa Domingu, Dominikanska Republika donijeta je rezolucija kojom se proglašava pravo na uvođenje teritorijalnog mora do 12 milja, a bitno je što se izričito uvodi pojam patrimonijskog mora:[11]
Patrimonijsko more
1.
Obalna država ima suverena prava nad obnovljivim i
neobnovljivim prirodnim bogatstvima koja se nalaze u prostorima mora, na
morskome dnu ili u morskome podzemlju koji graniče s teritorijalnim morem, a
koji se zovu patrimonijsko more.
2.
Obalna država ima dužnost unapređivati i pravno
regulirati znanstvena istraživanja u patrimonijskome moru, a isto tako i pravno
donositi potrebne mjere za sprječavanje onečišćenja (zagađivanja) mora i
osigurati svoju suverenost nad bogatstvima tog prostora.
3.
Širinu tog pojasa valja urediti međunarodnim
sporazumom koji će, po mogućnosti, obuhvatiti što više država svijeta.
Cjelokupan prostor patrimonijskoga mora, uzimajući u obzir geografske činioce,
ne bi trebao prelaziti maksimalnu širinu od
200 morskih milja.[12]
Očigledno da je ovaj dokument dao dobru osnovu za rješavanje problema gospodarskog pojasa na Trećoj konferenciji UN o pravu mora koja je započela godinu dana kasnije.
Nesvrstane zemlje, iako većinom iz reda nerazvijenih i zemalja u razvoju, zajedničkim su nastupom i svojim velikim brojem (a time i velikim brojem glasova u Općoj skupštini UN) uspjele postati bitan čimbenik međunarodnih odnosa. Također, nesvrstane zemlje su dale velik doprinos u tijeku održavanja Konvencije UN o pravu mora.
Na Četvrtoj konferenciji nesvrstanih država u Alžiru 1973. izraženo je izravno gledište po pitanju uvođenja gospodarskog pojasa, u sklopu Političke deklaracije i Rezolucije o pravu mora. U potonjoj je rečeno kako Četvrta konferencija nesvrstanih podržava priznanje prava obalnih država na more uz njihove obale, dne i podzemlje, u zonama nacionalne jurisdikcije koje ne prelaze 200 milja od polaznih crta, u cilju korištenja prirodnih izvora i zaštite drugih s tim povezanih interesa njihovih naroda, s time da se ne narušava s jedne strane sloboda plovidbe i preleta tamo gdje je moguće, a s druge strane režim epikontinentskoga pojasa.[13]
Usporedo s unilateralnim proglašenjima suverenosti nad širokim morskim prostorima do granice od 200 milja od obale, postupno su se u međunarodnome pravu mora afirmirali instituti ribolovne zone i zone preferencijalnih ribolovnih prava. Proglašavanje tih zona obalne države ovisne o ribolovu su objašnjavale teškim uvjetima u kojima su se našle zbog napretka ribarske tehnologije i sve većeg obujma ribolova. Izlovljavanje van uskih granica teritorijalnog mora postajalo je sve veće, staništa ribe time sve siromašnija, što je sve moglo dovesti do teških privrednih, pa time i političkih posljedica za obalnu državu.
Proklamiranje isključivih ribolovnih zona (u kojima je ribolov stranim ribarima zabranjen) i zona preferencijalnih prava (obalna država ima prvenstvo u ribolovu, npr. prilikom određivanja kvota lovine) najviše je pogađalo države s jakim flotama za dalekometni ribolov.[14] Naravno – države s jakim flotama tražile su slobodno more, sa što užim teritorijalnim morem i bez ikakvih zona preferencijalnih prava. Zbog ogromnih vrijednosti ulova ribe države su se osim riječima povremeno sukobljavale i upotrebom različitih oblika prijetnji i sile (počev od “odguravanja” stranog ribarskog broda pa do otvaranja vatre), te su nastajali tkz. ribarski ratovi, od kojih je najpoznatiji bakalarski rat.
Island je otočna država u Sjevernom Atlantiku. Nekih velikih prirodnih bogatstava na kopnu nema, te se preko trećine stanovništva bavi ribolovom, a riba je i glavni izvozni produkt Islanda.
Još je 1948. islandski parlament usvojio zakon o zaštiti ribolova u području kontinentske ravnine, kojim je ministar ribarstva ovlašten proglasiti zaštitne zone. U obrazloženju zakona kazano je kako je Island gospodarski gotovo sasvim ovisan o ribolovu u blizini svojih obala i kako je stanovništvo Islanda izloženo brzom osiromašenju ribolovnih područja zbog upotrebe usavršenijih sredstava i načina lova.[15]
Island nije odmah primijenio pomenuti zakon, već je mudro čekao dok međunarodni sud presudi u britansko-norveškom sporu zbog ribolova. Kada je sud presudio u norvešku korist, Island je napravio isto što i Norveška: povukao ravne polazne crte i proglasio ribolovnu zonu od 4 milje.
Na Konferenciji UN o pravu mora 1958. Island je tražio priznanje svog položaja, no kako ga nije dobio, povukao je nove polazne crte i proglasio ribolovnu zonu do granice od 12 milja. Velika Britanija i tadašnja SR Njemačka odmah su prosvjedovale i bakalarski rat je započeo. 1961. ribolovna zona od 12 milja prešutno je priznata.
1972. godine islandski je parlament proširio isključivu ribolovnu zonu sa 12 na 50 milja. Velika Britanija i SR Njemačka podnijele su tužbu Međunarodnome sudu, koji je prvo donio privremene mjere, a 1974. i presudu kojom je presudio da se islandski propisi o unilateralnome proširenju ribolovne zone s 12 na 50 milja ne mogu provesti usuprot interesima Velike Britanije i SR Njemačke. Stranke su upućene da pregovorima riješe spor, uzimajući u obzir da unutar ribolovne zone 12 milja Island ima isključivo pravo ribolova, a u zoni preferencijalnih ribolovnih prava izvan 12 milja Island ima pravo na povlašteni dio, ali da Velika Britanija i SR Njemačka također imaju utvrđena ribolovna prava, uz uvažavanje interesa drugih država.
Do dogovora nije došlo, a 1975. godine Island je proširio ribolovnu zonu na 200 milja. Bakalarski rat je dosegnuo vrhunac. No, kako je na Trećoj konferenciji o pravu mora već bila postignuta suglasnost o širini gospodarskog pojasa od 200 milja, SR Njemačka i Velika Britanija bile su prisiljene odustati i potpisati ugovore s Islandom.
Odbor za miroljubivu uporabu morskoga i oceanskoga dna izvan granica nacionalne jurisdikcije, skr. Odbor za morsko dno utemeljen je rezolucijom Opće skupštine UNa od 21. prosinca 1968. godine.[16] Tijekom 1971. od strane Aguilara, predstavnika Venezuele, upravo je u tom odboru izložena zamisao o uvođenju gospodarskog pojasa. On je, tražeći kompromis, predložio “gospodarski pojas, nazvan patrimonijsko more, koji ne bi bio širi od 200 milja računajući od polazne crte teritorijalnog mora. U tome pojasu mogle bi postojati slobode plovidbe i preleta, a obalna bi država mogla imati isključivo pravo nad svim bogatstvima.”[17]
Na prvom plenarnom zasjedanju Treće konferencije UN o
pravu mora, održanom u Caracasu, došlo je kompromisa između zemalja u razvoju
koje su se zalagale za uvođenje gospodarskog pojasa i velesila koje su se
opirale ovom institutu: pojas je prihvaćen
pod uvjetom da se istodobno riješe pitanja prolaska međunarodnim tjesnacima i
limitiranja širine teritorijalnog mora.[18]
Ovakvo, da nazovemo paket-rješenje, problema maksimalne širine teritorijalnog mora i gospodarskog pojasa zadovoljilo je interese svih važnijih zemalja. Tome je sigurno pridonijela i činjenica kako su neke velike sile izračunale da proglašavanjem gospodarskog pojasa dobivaju suverena prava nad ogromnim morskim prostranstvima.
Potrebu uvođenja gospodarskog pojasa jako lijepo je izrazio predstavnik Kenije, Gatere Maina, na plenarnoj sjednici u Caracasu, 2. srpnja 1974:
“Sloboda mora, koja je predstavljala temeljno načelo prava mora (…) pružala je tehnološki razvijenim zemljama neograničenu mogućnost iskorištavanja oceanskih bogatstava bez vođenja ikakva računa o interesima drugih zemalja. Kada je doktrina razvijena, tijekom Grotiusova doba, sloboda mora imala je svoj smisao; ona se zasnivala na teoriji o neiscrpnosti morskih bogatstava, kakvi su oni zaista i bili u tome vremenu ograničenog tehnološkog znanja. Međutim, u dvadesetome stoljeću, osobito u zadnja dva desetljeća, tehnologija je razvijena u tolikoj mjeri da bi neregularno iskorištavanje morskih bogatstava moglo ne samo uvećati neravnotežu između razvijenih i nerazvijenih zemalja, već bi moglo tijekom nekoliko sljedećih godina potencijalno iscrpsti mnoge resurse mora. To bi, dalje, moglo stalno narušavati ekološku ravnotežu s mogućim katastrofalnim učincima za međunarodnu zajednicu.”[19]
Načelan kompromis o gospodarskom pojasu koji je postignut na samom početku Međunarodne konferencije UN o pravu mora[20] zasigurno je osnažila i činjenica kako su mnoge ribolovne i pomorske sile tijekom same konferencije proglasile ribolovne zone širine 200 milja oko svojih obala, i to: Sjedinjene Američke Države – 1976, Velika Britanija, Kanada, SR Njemačka, tadašnji Sovjetski Savez i Japan – 1977, a Australija – 1979. godine.[21]
Gospodarski pojas je, obzirom na broj država koje su ga proglasile i opinio iuris, dakle postojeću pravnu svijest, postao dio međunarodnog običajnog prava i prije stupanja na snagu Konvencije UN o pravu mora.
Sam tekst Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora usvojen je glasanjem u New Yorku 30. travnja 1982, a Konvencija je potpisana na svečanoj sjednici u ljetovalištu Montego Bay na Jamajci. Ukupno ju je do 9. prosinca 1984. potpisalo 155 država i tri druga subjekta.
Prema odredbama, Konvencija stupa na snagu 12 mjeseci nakon dana polaganja šezdesete isprave o ratifikaciji ili pristupanju. (Ispravu o ratifikaciji prilažu države koje su Konvenciju potpisale, dok ostale prilažu ispravu o pristupanju.)
Dana 16. studenog 1993. glavni tajnik UNa primio je šezdesetu po redu ispravu o ratifikaciji (položila ju je vlada Gvajane) i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora je stupila na snagu 16. studenog 1994.
Konvencija je dijelom
kodifikacijska, ali i legislacijska. Sadrži pravila važećeg međunarodnog
prava mora, ali i nova, brojna pravila koja postaju važećim za države stranke
Konvencije nakon stupanja na snagu.[22]
Jedan od najvažnijih instituta prava mora kojeg regulira Konvencija jest i institut gospodarskog pojasa.
Konvencija UN o pravu mora definira i objašnjava sadržaj gospodarskog pojasa u Dijelu V. Konvencije, članci 55-75. Za potrebe ovog rada korišten je prijevod Konvencije u izdanju Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Splitu iz 1983. godine[23]. Prijevod koristi pojam isključiva gospodarska zona, no taj izraz je, kako je već navedeno, u pravnoj praksi zamijenjen pojmom gospodarski pojas.
Osnovni elementi instituta gospodarskog pojasa navode u članku 56. Konvencije:
Član 56.[24]
Prava, jurisdikcija i dužnosti
obalne države u isključivoj gospodarskoj zoni
1.
U isključivoj
gospodarskoj zoni obalna država ima:
a)
suverena
prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim
prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onima morskog dna i podzemlja
mora, te u pogledu drugih djelatnosti radi ekonomskog istraživanja i iskorištavanja
zone, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova;
b)
jurisdikciju
na temelju relevantnih odredaba ove Konvencije za:
i)
podizanje i
upotrebu umjetnih otoka i naprava;
ii)
znanstveno
istraživanje mora
iii)
zaštitu i očuvanje
morskog okoliša[25]
Zasigurno najvažniji pojam koji oslikava bit gospodarskog pojasa naveden je na samom početku: obalna država ima suverena prava u gospodarskom pojasu, a ne suverenost. Politička teorija suverenost najkraće definira kao najvišu vlast, vrhovništvo. Pojam se razvija od kasnolatinskog pridjeva superanus, odnosno latinskoga super (iznad), označujući vlast nad kojom nema druge vlasti.[26] Suverenost je potpuna i nedjeljiva.
Gospodarski pojas nije dio državnog područja, i državno područje na moru završava s vanjskom granicom teritorijalnog mora. No gospodarski pojas nije ni dio otvorenog mora – on je područje sui generis, područje u kojem obalna država uživa određena suverena prava pretežno gospodarske naravi. U tome je sadržan kompromis između teritorijalista – država koje su se zalagale za 200 milja široko teritorijalno more i pobornika sloboda otvorenog mora.
Razliku između suverenosti i suverenih prava vidimo po tome što je na području svoje suverenosti na moru – teritorijalnog mora obalna država nije dužna trpjeti nikakva ograničenja svoje vrhovne vlasti osim vrlo strogo definiranih izuzetaka, od kojih je najpoznatiji institut neškodljivog prolaska.[27] Za razliku od toga, u gospodarskom pojasu država je ovlaštena koristiti samo određena suverena prava i to u opsegu i na način na koji to propisuje Konvencija.
Jurisdikcija znači zbir ovlaštenja obalne države, a u užem smislu ovlaštenje države da njeni organi ureduju u određenoj stvari, npr. kazne počinitelja nekog inkriminiranog djela.
Član 57.
Širina isključive
gospodarske zone
Isključiva
gospodarska zona ne smije se protezati izvan 200 morskih milja od polaznih crta
od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora.
Kako gospodarski pojas započinje na vanjskoj crti teritorijalnog mora, dakle gdje teritorijalno more prestaje, i može se maksimalno protezati do 200 milje od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora, njegova efektivna širina zavisi od širine teritorijalnog mora određene države. Konkretno: ako je teritorijalno more široko 3 milje, gospodarski pojas može biti maksimalno širok 197 milja, a ako je teritorijalno more široko 12 milja, gospodarski će pojas biti širok maksimalno 188 milja (348 km i 176m).
Najvažnije pravo kojeg obalna država uživa na osnovi Konvencije jest pravo ribolova. Ribolov je u gospodarskome pojasu rezerviran isključivo za državljane obalne države.[28] No i tu postoji izuzetak, u slučaju pojavljivanja viška (v. objašnjenje uz čl. 62.).
Reguliranje gospodarenja živim morskim bogatstvima nalazi se u člancima 61-71. Konvencije:
Član 61.
Očuvanje živih
bogatstava
1.
Obalna država
određuje dopustivu lovinu živih bogatstava u svojoj isključivoj gospodarskoj
zoni.
2.
Obalna država,
vodeći računa o najboljim znanstvenim podacima s kojima raspolaže, odgovarajućim
mjerama za očuvanje i gospodarenje osigurava da se održavanje živih
bogatstava u isključivoj gospodarskoj zoni ne ugrozi preiskorištavanjem. (…)
3.
Takve su
mjere također usmjerene na održavanje ili obnovu populacija lovljenih vrsta na
razinama koje mogu dati najviši dozvoljeni nivo biološkog iskorištavanja,
uvjetovan odgovarajućim ekološkim i ekonomskim činiteljima, (…).
Svakako, jedna od najvažnijih odluka koje obalna država mora donijeti je utvrđivanje dopustive lovine u svom gospodarskom pojasu. Dopustiva lovina je lovina u jednoj godini koja omogućava najbolje gospodarenje ribljim bogatstvima, tj. dugogodišnju optimalnu lovinu bez pretjeranog izlovljavanja i siromašenja lovišta, ukratko – dobro gospodarenje ribljim lovištem.
Na osnovi članka 297. Konvencije, t. 3.(a)[29], utvrđivanje dopustive lovine u cijelosti je diskrecijsko pravo obalne države.
Najviši dozvoljeni nivo biološkog iskorištavanja (engl. maximum sustaineable yield, u novijim izdanjima se suvremenije prevodi kao najviša dopuštena razina biološkog iskorištavanja[30]), predstavlja najvišu godišnju lovinu pri kojoj je još uvijek moguće samostalno regeneriranje naselja živih bića. Naime, ako imamo neko riblje stanište, populacija ostaje u nepromijenjenome stanju sve dok se takvo stanje ne izmijeni zahvaljujući prilikama i faktorima u okolici. Ako se, pak, populacija počne iskorištavati (ribarenjem), njezina se veličina reducira i spušta ispod vladajućeg kapaciteta naselja. Populacija, da bi nadoknadila gubitke, počinje stoga ubrzani rast dok se ponovno ne dostigne vladajući kapacitet. Stopa rasta je najviša ako je populacija reducirana na određenu razinu, a upravo to je količina najvišeg održivog prinosa (…) Ako je lovina iznad te optimalne razine, stopa rasta je manja, a prinos smanjen.[31]
Članak 62. Konvencije uvodi jedno od najzanimljivijih pravila instituta gospodarskog pojasa, tkz. višak (engl. surplus):
Član 62.
Korištenje živih
bogatstava
1.
Obalna se država
zalaže za optimalno korištenje živih bogatstava u isključivoj gospodarskoj
zoni bez štete za odredbe člana 61.
2.
Obalna država
određuje svoje mogućnosti lovljenja živih bogatstava isključive gospodarske
zone. Ako obalna država nema mogućnosti za lovljenje cjelokupne dopustive
lovine, ona će sporazumima ili drugim dogovorima (…) dati drugim državama
pristup višku dopustive lovine, (…)
3.
Prilikom
davanja pristupa drugim državama svojoj isključivoj gospodarskoj zoni na
temelju ovog člana, obalna država uzima u obzir sve relevantne činitelje,
uključivši, pored ostaloga, važnost živih bogatstava područja za privredu
zainteresirane obalne države i njene druge nacionalne interese, (…) potreba
država u razvoju (…) i potrebu smanjenja ekonomskih poremećaja u državama
čiji su državljani obično ribarili u zoni (…).
Poprilično dugačak članak 62. rješava i neka “tehnička” pitanja u vezi ribarenja državljana drugih država gospodarskoj zoni obalne države, te spominje: izdavanje dozvola; nadoknade; mogućnost određivanja kvota, sezona i područja ribolova; starosti i veličine ribe; postavljanje promatrača na strane brodove; iskrcavanje cijelog ili jednog dijela lovine takvih brodova u luke obalne države i sl.
Uvođenje pojma “viška” i pravila koja se iz njega izvode, svakako je izraz želje da Konvencija pridonese rješavanju problema nerazvijenih, problema nejednakog razvoja, te problema nestašice hrane u pojedinim dijelovima svijeta.
Uz članak 62, koji govori o višku ulova unutar gospodarske zone obalne države, svakako su vezane odredbe članaka 69. i 70 Konvencije:
Član 69.
Pravo neobalnih država
1.
Neobalne države
imaju pravo na pravednoj osnovi sudjelovati u iskorištavanju odgovarajućeg
dijela viška živih bogatstava isključivih gospodarskih zona obalnih država u
istoj subregiji ili regiji, uzimajući u obzir relevantne ekonomske i geografske
okolnosti svih zainteresiranih država i u skladu s odredbama ovog člana i članova
61. i 62. (…)
Član 70.
Pravo država u
nepovoljnom geografskom položaju
1.
Države u
nepovoljnom geografskom položaju imaju pravo na pravednim osnovama sudjelovati
u iskorištavanju odgovarajućeg dijela viška živih bogatstava isključivih
gospodarskih zona obalnih država u istoj subregiji ili regiji, uzimajući u
obzir relevantne ekonomske i geografske okolnosti svih zainteresiranih država i
u skladu s odredbama ovog člana i članova 61. i 62.(…)
Površno čitano, članci 69. i 70. izgledaju (i jesu) pisani u tradiciji najboljih namjera za ostvarenje novog ekonomskog poretka u svijetu, koji bi trebao omogućiti stabilan i uravnotežen razvoj svih zemalja, smanjenje jaza između bogatih i siromašnih, te sveukupnog jačanja čitave svjetske zajednice i uklanjanju sramotnog problema gladi na ovom planetu.
No, još na početku poglavlja je rečeno kako obalna država u svom gospodarskom pojasu uživa suverena prava, a srž suvereniteta je upravo – najviša i ničim ograničena vlast, postupanje po vlastitoj volji. I zaista, odredbe članaka 69. i 70. ne valja čitati bez obraćanja pažnje na dio već spomenutog članka 297. Konvencije:
Član 297.
Ograničenja u primjeni
odsjeka 2
3. (a)
Sporovi o tumačenju ili primjeni odredaba ove konvencije u pogledu
ribolova rješavaju se u skladu s odsjekom 2,[32]
s tim da obalna država nije obvezna prihvatiti podvrgavanje takvom rješavanju
nijednog spora koji se tiče njenih suverenih prava s obzirom na živa bogatstva
u isključivoj gospodarskoj zoni, ili na ostvarivanje tih prava, uključivši
njena diskrecijska ovlaštenja da utvrđuje dopustivu lovinu, svoje ribolovne
kapacitete, dodjelu viška drugim državama i uvjete i modalitete ustanovljene u
njenim zakonima i propisima o očuvanju i gospodarenju.
Ovakvo ograničenje prava neobalnih i država u nepovoljnom zemljopisnom položaju svakako će dovesti do mnogih razmimolaženja država. U tom slučaju, državi koja je nezadovoljna stanjem preostaje jedino postupak mirenja. No, od tog postupka često i neće imati velike koristi: Postupak obveznog mirenja prema Prilogu V. Konvencije UN o pravu mora, za razliku od tradicionalnog mirenja, započinje premda stranka u sporu ignorira priopćenje o podvrgavanju spora tom sredstvu rješavanja koje joj je uputila protivna stranka. Zbog toga je ovako koncipirano mirenje obvezno, iako izvještaj odbora za mirenje uključuje zaključke i preporuke odbora, koji će na kraju mirenja biti formuliran i uručen strankama – stranke ne obvezuje.[33]
Očigledno, ovlaštenja obalne države da samostalno uređuje mogućnosti ribolova unutar svoje gospodarske zone, lovne kvote i sl. ostaju gotovo neograničena.
Vjerojatno najelegantniji način za izbjegavanje zahtjeva susjednih država za lovom u gospodarskom pojasu obalne države jest korištenje diskrecijskog prava utvrđivanja dopustive lovine – država može jednostavno utvrditi manju dopustivu lovinu, tj. u količini koliko mogu uloviti njeni brodovi i izjaviti kako u njenom gospodarskom pojasu ne postoji višak.
Nadalje, država može koristiti svoja suverena prava u gospodarskom pojasu na način da ribolov djelomično ili u cijelosti ne vrše njeni državljani, već da ugovorno proda pravo ribolova ribaricama drugih država. Stoga je lako moguće da obalna država čiji ribari ne love najvišu dopuštenu razinu biološkog iskorištavanja ribljih staništa pravo ribolova u njenom gospodarskom pojasu ne prepusti neobalnoj državi ili državi u nepovoljnom geografskom položaju iz svoje regije, već možda i tisućama milja udaljenoj bogatoj državi s jakom ribolovnom flotom koja je za prava ribolova spremna dobro platiti.
No, za nadati se da će, u svjetlu novih odnosa u svijetu s kraja XX. stoljeća humana i napredna pravila navedena u člancima 69. i 70. ipak zaživjeti. U krajnjoj liniji, mnogi primjeri modernog svijeta govore kako je svim državama zbog ekonomskih, humanitarnih, ekoloških i medicinskih razloga u interesu da pomognu siromašnim susjedima u izgradnji bogatijeg i time stabilnijeg društva.
U člancima 64. do 68. Konvencija predviđa posebnu zaštitu nekih vrsta morskih živih bića koja u svom životnom ciklusu toliko mijenjaju stanište da ulaze iz gospodarskog pojasa jedne države u gospodarski pojas druge države, a često prelaze i ogromna područja otvorenog mora. Tako su formulirana posebna pravila o:
· anadromnim vrstama – ribe koje poput lososa život provode u moru, ali radi mriješćenja zalaze i u slatke kopnene vode,
· katadromnim vrstama – ove ribe odraslo doba provode u slatkim vodama, a samo radi mriješćenja zalaze u more. Najpoznatija od tih vrsta je jegulja, čiji je dugačak put do mjesta mriješćenja postao legendaran,
· vrstama od dna – ove vrste spadaju pod režim epikontinentskog pojasa i prilikom utvrđivanja ukupne dopustive lovine u gospodarskom pojasu obalna država ih nije dužna obuhvatiti,
· veoma migratornim vrstama – ovdje spadaju vrste koje se kreću morima i oceanima daleko od obale. Konvencija nalaže suradnju državi gospodarskog pojasa i državama čiji ribari i lovci love ovakve vrste u regiji, kako bi se spriječilo pretjerano i nekontrolirano izlovljavanje,
· morskim sisavcima – Konvencija u pogledu morskih sisavaca navodi kako ništa ne ograničava pravo obalne države da zabrani, ograniči ili regulira iskorištavanje morskih sisavaca strože nego što predviđeno propisima o gospodarenju živim morskim bogatstvima. Dakle, što se tiče morskih sisavaca, država ne mora omogućavati ulov viška i sl. Morski sisavci su vrste koje se jako sporo obnavljaju i predstavljaju nakon čovjeka najinteligentniji oblik života na Zemlji. Zbog toga su mnoge države iz razloga održanja tih dragocjenih vrsta i etičkih razloga potpuno zabranile lov, pa čak i uvoz mesa i prerađevina morskih sisavaca.
Konvencija u članku 63. regulira pitanja kada se isto riblje naselje ili riblja naselja srodnih vrsta nalaze u gospodarskom pojasu dviju ili više obalnih država. Tada su navedene države dužne surađivati u njihovoj zaštiti i razvoju.
Kada se riblje naselje nalazi odjednom u gospodarskom pojasu i dijelu otvorenog mora uz njega, obalna država i države koje love u susjednom području otvorenog mora dužne su surađivati oko zaštite tih ribljih naselja na području otvorenog mora.
Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora pod pojmom “umjetni otoci, uređaji i naprave” navodi: Različite umjetne tvorevine na površini mora, u moru (stupu morske vode) ili na morskome dnu i u njegovom podzemlju, koje služe za istraživanje i iskorištavanje mora i podmorja, za prikupljanje meteoroloških podataka, za rekreaciju, u vojne svrhe i dr.[34] Njihovo postavljanje, rad i uporaba definirani se posebnim člankom Konvencije:
Član 60.
Umjetni otoci, uređaji
i naprave u isključivoj gospodarskoj zoni
1.
U isključivoj
gospodarskoj zoni obalna država ima isključivo pravo graditi i dozvoljavati i
regulirati izgradnju, rad i upotrebu:
a)
umjetnih
otoka;
b)
uređaja i
naprava za svrhe predviđene u članu 56. i druge ekonomske svrhe
c)
uređaja i
naprava koje mogu ometati ostvarivanje prava obalne države u zoni. (…)
Na svim tim objektima obalna država ima isključivu jurisdikciju, uključivši jurisdikciju u pogledu carinskih, fiskalnih, zdravstvenih sigurnosnih i useljeničkih zakona i propisa.
Obalna država mora, nadalje, dati propisane obavijesti o izgradnji umjetnih otoka, uređaja i naprava, te ih mora ukloniti kada su napušteni ili se više ne upotrebljavaju. Konvencija ovlašćuje obalnu državu da može ustanoviti zonu sigurnosti oko spomenutih objekata, kada je to potrebno. Međutim, Konvencija ograničava širinu te zone na 500 metara, ukoliko drukčije ne nalažu općeprihvaćeni međunarodni propisi.
Također, umjetni otoci, uređaji i naprave ne smiju se postavljati tamo gdje mogu ometati uporabu priznatih plovnih putova bitnih za međunarodnu plovidbu.
Očigledno je kako su Konvencijom propisi o postavljanju umjetnih otoka i sličnih uređaja tako napisani da se što više sačuva sloboda plovidbe gospodarskim pojasom.
O Pravima i dužnostima država u tuđem gospodarskom pojasu govori članak 58. Konvencije:
Član 58.
Prava i dužnosti drugih
država u isključivoj gospodarskoj zoni
1.
U isključivoj
gospodarskoj zoni sve države, obalne i neobalne, uživaju, podložno odredbama
ove Konvencije, slobodu plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i
cjevovoda prema članu 87.[35]
i druge međunarodnopravno dozvoljene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda,
kao što su one vezane uz iskorištavanje brodova, zrakoplova i podmorskih
kabela i cjevovoda, a u skladu s drugim odredbama ove Konvencije. (…)
Najbitnije – u gospodarskom pojasu brodovi svih država uživaju slobodu plovidbe prema članku 87. Konvencije, znači prema pravnom režimu otvorenog mora. Jedino uz uvjet takvog “kvalitativnog” izjednačavanja slobode plovidbe u isključivoj ekonomskoj zoni i u otvorenom moru, pomorske su sile pristale da ekonomska zona bude pojas mora odvojen od otvorenog mora.[36]
Ipak, zbog specifičnosti gospodarski pojas ipak djeluje na slobodu plovidbe: Obalna država je nesumnjivo ovlaštena ostvarivati nadzor (npr. pregled broda) radi sprečavanja povreda svojih suverenih prava koja u tom pojasu ima To njezino ovlaštenje omogućuje prije svega nadzor nad ribarskim brodovima koji plove gospodarskim pojasom (dakako i kažnjavanje ako prekrše važeće norme).[37]
Svi trgovački brodovi dužni su u gospodarskome pojasu poštivati međunarodna pravila i nacionalne propise donijete na osnovu tih pravila o suzbijanju onečišćenja morskog okoliša. Konvencija u članku 220. ovlašćuje obalnu državu da u slučajevima kada ima ozbiljnih razloga vjerovati da je neki brod počinio takvo zagađenje može zatražiti podatke o indetitetu i druge relevantne podatke. U slučaju da država ima jasne i stvarne dokaze da je brod u njenom gospodarskom pojasu izvršio neko od kažnjivih dijela zagađenja, obalna država ga može podvrgnuti postupku, uključivši zadržavanje u skladu sa svojim zakonima.
Naposljetku – strani brodovi moraju poštivati i valjano proglašene zone sigurnosti oko umjetnih otoka i sličnih objekata.
Republika Hrvatska još nema svoj gospodarski pojas. Naime, za razliku od teritorijalnog mora koje obalna država ima ipso facto (samom činjenicom da njen državni teritorij obuhvaća obale nekog mora), gospodarski pojas obalna država stječe tek kada ga izrijekom proglasi.
U Pomorskom zakoniku[38] Republike Hrvatske, i to u člancima 33-41, sadržane su odredbe o gospodarskom pojasu. Najvažnije su:
Članak 33.
Gospodarski
pojas Republike Hrvatske obuhvaća morske prostore od vanjske granice
teritorijalnog mora u smjeru pučine do njegove vanjske granice dopuštene općim
međunarodnim pravom.
Članak 34.
U
svojem gospodarskom pojasu Republika Hrvatska ostvaruje suverena prava radi:
a)
istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim
prirodnim bogatstvima.
b)
proizvodnje energije korištenjem mora, morskih struja i vjetrova
Članak 35.
Ovlaštena
tijela Republike Hrvatske imaju pravo i dužnost poduzimati sve potrebne mjere
radi ostvarivanja suverenih prava istraživanja, iskorištavanja, zaštite, očuvanja
i gospodarenja živim morskim bogatstvima u gospodarskome pojasu Republike
Hrvatske, uključujući pregled, inspekciju, uzapćenje stranoga broda i sudske
postupke. O uzapćenju ili zadržavanju stranoga broda i o izrečenim kaznama
odmah se obavještava, diplomatskim putem, država zastave broda.
No, odredbe o gospodarskome pojasu još nisu stupile na snagu. U dijelu trinaestom Zakonika, pod naslovom: “Ovlaštenja, prijelazne i završne odredbe” nalazi se i članak 1042:
Članak 1042.
Sabor
Republike Hrvatske[39]
donosi odluku donosi odluku o proglašavanju gospodarskoga pojasa Republike
Hrvatske.
Odredbe
članka 33. do članka 42. ovoga Zakona primjenjivat će se kad Sabor Republike
Hrvatske donese odluku iz stavka 1. ovoga članka.
Do trenutka dovršavanja ovog rada, lipnja mjeseca 1998, Hrvatski državni Sabor navedenu odluku još nije donio, niti je stavljena u službenu saborsku proceduru.
Republika Hrvatska, kao i mnoge druge države ispred čijih obala se nalaze mala mora uvučena u kontinent ima svojevrsni prirodni hendikep: njen gospodarski pojas će biti bitno uži od maksimalnih 200 milja od obale prema pučini.
Jadran je malo more – površina mu je 138.595 km2, uključujući i otoke. Ukupna dužina mu je 470 nautičkih milja, a prosječna širina 86 milja[40]. Znači, čitav Jadran je širok otprilike kao pola gospodarskog pojasa neke zemlje koja leži na obalama otvorenog oceana. Unatoč tome, Jadransko more je bogato kvalitetnom ribom i njime prolaze stari pomorski putovi još iz grčkog i rimskog razdoblja.
Određivanje morskih granica Jadranskog mora, pa time i gospodarskog pojasa, otežava činjenica što danas čak 6 država izlazi na obale ovako malog mora: Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) te Albanija.
Slovenija te Bosna i Hercegovina svojim teritorijalnim vodama ne izlaze na otvoreno more, tako da nemaju pravo na gospodarski pojas, te Hrvatskoj – u slučaju da Sabor konzumira odredbu članka 1042. Pomorskog zakonika – ostaje izvršiti razgraničenje gospodarskog pojasa prema Italiji i SR Jugoslaviji.
Nažalost, državama sudionicama Treće konferencije UN o pravu mora nije uspjelo pronaći kompromis u pogledu određivanja pravila razgraničenja gospodarskog pojasa između država čije se obale dodiruju ili su sučelice. Članak 74. Konvencije koji regulira to pitanje, definira da kako treba postići sporazum “u skladu s međunarodnim pravom”, “radi postizanja pravednog rješenja”. Sve su te odredbe jako opće i neodređene pa je u literaturi međunarodnog prava mora izražena ozbiljna sumnja u njihovu (korisnu) praktičnu primjenjivost.[41]
Za pitanje određivanja vanjske granice gospodarskog pojasa Republike Hrvatske prema Republici Italiji, veoma je bitna odredba t. 4 članka 74. Konvencije UN o pravu mora:
Član 74.
Razgraničenje isključive
gospodarske zone između država čije se obale dodiruju ili su sučelice
4.
Kada između zainteresiranih država postoji sporazum koji je na snazi,
razgraničenje isključive gospodarske zone uređuje se u skladu s odredbama tog
sporazuma.
Između Hrvatske i Italije na snazi je – sukladno odredbama o sukcesiji[42] – sporazum o razgraničenju epikontinentskog pojasa potpisan u Rimu 8. siječnja 1970. između vlada Italije i bivše Jugoslavije. Kako “između zainteresiranih država postoji sporazum koji je na snazi” nema pravnih prepreka da Republika Hrvatska proglasi svoj gospodarski pojas do vanjske granice svog epikontinentskog pojasa.
U skladu s navedenim je i činjenica kako su instituti epikontinentskog i gospodarskog pojasa, iako dva različita instituta u suštini povezani: Premda su instituti epikontinentskoga pojasa i gospodarskoga pojasa različiti i odvojeni, prava koja gospodarski pojas sadrži u pogledu morskoga dna tog pojasa određena su pozivanjem na režim propisan za epikontinentski pojas. Iako može postojati epikontinentski pojas u području u kojemu nema gospodarskog pojasa, ne može postojati gospodarski pojas gdje nema odgovarajućeg epikontinentskog pojasa.[43]
U stvarnosti se ne bi mogla zamisliti npr. situacija kada bi se gospodarski pojas jedne države protezao preko epikontinentskog pojasa druge države – jednostavno bi došlo do sukoba suverenih prava.
Iz svega se da zaključiti kako, sukladno Konvenciji UN o pravu mora i međunarodnopravnoj praksi Republika Hrvatska ima neotuđivo pravo proglasiti gospodarski pojas do vanjske granice svog epikontinentskog pojasa, tj. po granicama već utvrđenim u Pomorskom zakoniku.
Za razliku od kopnenih granica, morske granice između republika bivše Jugoslavije nisu bile povučene. Tako je ostalo da se nakon osamostaljenja nekadašnjih federalnih članica te granice povuku u skladu s međunarodnim pravilima o određivanju državnih granica na moru.
Zbog neosnovanih teritorijalnih presezanja jugoslavenske strane na hrvatski kopneni teritorij u području Prevlake, pregovori o određivanju morske granice još stoje.
No, kada bude došlo do dogovora i po načelu crte sredine povučena morska granica dviju država – od sredine zaljeva Boka Kotorska prema pučini, jedino logično rješenje je da se crta koja će razdvajati epikontinentski pojas (a prema njemu i gospodarski pojas, kako je već navedeno), povuče kao nastavak linije koja razdvaja teritorijalna mora dviju država.
Ukratko: Po načelu crte sredine se od sredine bokokotorskog zaljeva povlači linija koja razdvaja teritorijalna mora dviju država. Nakon 12 milje, ta linija se nastavlja, ali ne više kao granica teritorijalnih mora, već kao granica epikontinentskog pojasa, te ujedno i granica gospodarskog pojasa kada bude proglašen. Granica bi se nastavljala crtom prema pučini do granice s talijanskim epikontinentskim pojasom.
Ovakvo rješenje je u skladu i s rješenjem arbitražne komisije u sporu o razgraničenju morskih područja između Gvineje i Gvineje Bisao (u pitanju su dvije afričke države čije se obale dodiruju) iz 1985. godine.[44] Sud je povukao samo jednu crtu razgraničavanja morskih područja dviju država, “one line only”, koja je uključivala teritorijalno more, te gospodarski i epikontinentski pojas.
Ovakvim rješenjem, koje bi bilo pravično i po načelima međunarodnog prava, granica bi bila kvalitetno i jednostavno određena – načelo “jedne crte” omogućuje kako lako snalaženje ribarskim i drugim brodovima, tako i lakšu i jednostavniju kontrolu od strane državnih organa.
Republika Hrvatska, kako je više puta kazano još uvijek nije proglasila gospodarski pojas. Razlozi za to nisu pravne prirode, jer u skladu i s prijašnjim običajnim pravom, a pogotovo u skladu s odredbama Konvencije UN o pravu mora Hrvatska ima pravo na gospodarski pojas. Istina, površinom malen, ali koji bi obuhvaćao neka od najbogatijih lovišta ribe u Jadranu.
Razlog zašto Hrvatski državni Sabor još nije donio odluku o proglašenju gospodarskog pojasa uglavnom je političke prirode. Mada mi na taj pojas imamo pravo, pitanje je do kakvih bi reakcija njegovo proglašenje dovelo.
Republika Italija ima ogromnu ribolovnu flotu koja je, gotovo opustjevši more pred talijanskom obalom lovinu potražila po gotovo cijelom Mediteranu. Unutar dijela Jadrana koji bi potpao pod gospodarski pojas Republike Hrvatske sada aktivno ribare talijanske ribarice. (Često upadajući i u teritorijalno more Hrvatske.) Proglašenjem gospodarskog pojasa, sve bi te ribarice ostale bez posla, ili bi za svoj ribolov morale plaćati naknadu. Slovenske ribarice bi se našle u još gorem položaju – osim uskog područja pred svojim obalama gotovo bi potpuno ostale bez slobodnih lovišta, pogotovo ako bi i Italija nakon Hrvatske proglasila gospodarski pojas.
S obzirom da svaka vlada ovisi o biračima, a u Italiji i Sloveniji je dosta ljudi vezano uz ribarenje i ribarsku industriju, takva odluka Hrvatske bi se zasigurno nadvila nad odnose tih država s Hrvatskom, odnose koji su za nas u ovom trenutku jako bitni.
Praktična politika je nažalost često jako daleko od normi međunarodnog prava i zato Hrvatska trenutno čeka pogodan politički trenutak za proglašenje svog gospodarskog pojasa. No, dublja politička analiza izlazi iz dometa ovog rada, a i iz pravnog područja općenito.
Postoji još jedan problem u vezi gospodarskog pojasa Republike Hrvatske – nije stvar samo pojas proglasiti, već nakon proglašenja gospodarski pojas nadzirati, čuvati, pa i unaprjeđivati. Za to je potrebna aktivna dojavna mreža, odgovarajuća tehnička oprema: gliseri, helikopteri, radarski sustavi i sl. kako bi odgovarajući organi Republike Hrvatske mogli provoditi zaštitu naših suverenih prava u pojasu, a posebno prava ribolova. Proglašavanje bez mogućnosti da se proglašeno brani, ne samo da nema smisla već daje mogućnost drugima da nastave ribolov i nakon par godina izmišljaju različita “stečena prava” i sl. Zato, prije samog proglašenja treba opremiti odgovarajuće državne organe (pomorska policija, obalna straža…) i obučiti ih za zaštitu ogromnih prirodnih bogatstava od nedozvoljenog izlovljavanja, zagađivanja i drugih opasnosti.
Najveći dio živih bogatstava mora nalazi se u području do 200 nautičkih milja od obale. Također, u tom dijelu se obavlja daleko najveći dio ribolova.
Mnoge obalne države ovisne o ribolovu bile su pogođene činjenicom da strani brodovi ribare u području pred njihovim obalama, odmah izvan nekoliko milja širokog teritorijalnog mora. Zbog sve naprednije tehnike lova i sveukupnog porasta stanovništva obalne su države počele proglašavati ribolovne zone, a južnoameričke države i teritorijalno more širine 200 milja, što je dovelo do mnogih neslaganja.
Početkom 70-tih godina rodila se ideja uvođenja gospodarskog pojasa, koja je prihvaćena na Trećoj konferenciji o pravu mora, te je institut gospodarskog pojasa razrađen u okviru Konvencije UN o pravu mora.
Gospodarski pojas je široki morski pojas koji počinje na mjestu gdje prema pučini završava teritorijalno more i proteže se maksimalno 200 milja od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora. U gospodarskom pojasu obalna država nema suverenitet (on završava gdje završava i teritorijalno more), već uživa suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i podzemlja mora, te drugih djelatnosti ekonomskog iskorištavanja, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova. Nadalje, u gospodarskom pojasu obalna država ima jurisdikciju za podizanje i upotrebu umjetnih otoka, uređaja i naprava; znanstveno istraživanje mora; zaštiti i očuvanje morskog okoliša te druga prava po Konvenciji.
Obalna država prilikom reguliranja ulova živih morskih bogatstava treba uzimati u obzir prava neobalnih i država u nepovoljnom geografskom položaju unutar svoje regije.
Gospodarski pojas ne dira klasične slobode otvorenog mora: slobod